Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dječaka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Kajl. Izgledalo je, kao da nosi kući sve knjige.

Pomislio sam:

“Zašto bi neko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti da je štreber.”
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (slavlja i fudbalska utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dječaku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočare su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak koraka od njega. U očima mu se vidjela tuga.
U srcu sam saosećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočare, vidio sam da plače.

Dodajući mu naočare, rekao sam: “Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali da odrastu.”

Pogledao me i rekao:

“Hej, hvala!” – na njegovom je licu bio velik osmijeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu da pokupi knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam ranije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatne škole. Prije toga se ne bih nikada družio s nekim ko je pohađao privatnu školu. Cijelim putem do kuće išli smo pješke i pomogao sam mu da nosi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dječak. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima da igra fudbal. Pristao je. Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kajla, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja.

Došao je ponedeljak jutro i tamo je opet bio Kajl s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao:
“Ti ćeš zaista da nabildaš mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!”
Samo se nasmijao i dao mi polovinu knjiga.
Kroz sljedeće četiri godine Kajl i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo da razmišljamo o faksu. Kajl se odlučio za Džordžtaun a ja za Djuk. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem.On je htio da postane ljekar, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć fudbalske stipendije.
Kajl je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Sve vrijeme zezao sam ga da je štreber.
Radovao sam se što ja nisam morao da idem na binu i govorim. Na dan mature vidio sam Kajla. Izgledao je fantastično. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao sa naočarima. Imao je više sudara od mene i djevojke su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran.
Danas je bio jedan od tih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
“Hej, veliki čoveče, bićeš odličan!”
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se.

“Hvala”, rekao je.
Nakašljao se i počeo govor.

“Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tokom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru … ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi može da se pokloni. Ispričaću vam priču...”
Gledao sam ga u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Tog petka, preko vikenda je namjeravao da se ubije. Ispričao je kako je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala da dođe i nosi kući njegove stvari. Tokom govora, pogledao me duboko u moje oči i uputio mi smiješak.

“Hvala Bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj me je spasio od smrti.”
Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dječak pričao o svom najgorem i istovremeno najboljem trenutku u životu. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmijehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu i vrijednost svog postupka.

Nikad ne potcjenjuj moć svojih djela. Jednim malim gestom, osmjehom, možeš nekome da promijeniš život. Na bolje ili na gore.

Bog nas “pušta” da smo slobodni u našim životima, da na neki način utičemo jedni na druge, da darujemo svoje duše jedni drugima!

(nepoznati autor)